Nebo vapi, zemlja uzdiše, a ja, a drugi ljudi...?
Sunce prosipa zrake po nama. Lišće poziva napupele cvetove da propevaju svoju pesmu. Ali, tišina je pritisla proleće. Ne podseća na pesmu, nego na tugu.
Kakva su ovo tužna proleća i kome prijaju sive šume? Šta je čovek odgovorio na pitanje prirode: „Dokle?“ Zašto smo pristali na izazov? Da li smo zgazili nebo idući po zemlji? Zašto smo gledajući u nebo zaboravili da postoji zemlja?
Čovek se idući kroz život mimoišao s prirodom. Dok su se posmatrali izdaleka, čista priroda i čovek, to biće prirode, gledali su jedno drugo svojom bistrinom, čovek bistrim okom, a priroda čista srca. Pošli su prvo jedno drugom u susret dobrih namera, a onda se sve izopačilo. Čovek je zamutio čiste želje, a priroda čistu vodu, čist vazduh, sjajno Sunce.
Sada se obe strane pitaju: „Kako pronaći mir?“ Odgovor se nameće sam: „Ja ću promeniti sebe“.
Andrej Nemeš, VI2
Ne znam da li negde postoji fabrika čistoće. Znam samo kako bi trebalo da izgleda.
Fabrika bi bila ogromna krošnja drveta. Kupala bi se u svetlucavim kapljicama rose i blistala u zracima sunca. Bila bi okićena najlepšim cvetovima i mirisala mirisom proleća. Proizvodila bi kiseonik. Fabrikom bi žuborili bistri potoci. U njoj bi se čuo cvrkut ptica i zujanje pčela. To bi bila fabrika čistoće i lepote. Nalazila bi se u mom gradu i činila ga još lepšim. Mi bismo je svi posećivali i u njoj uživali. Da fabrika čistoće postoji, udisali bismo samo čist vazduh. Svi bismo bili zdraviji i srećniji.
Ne znam da li će iko gde i kada sagraditi ovu fabriku čistoće. Možda će ovo zauvek ostati moja neostvarena želja. Znam samo da bih ja rado radio u njoj.
Aleksandar Krstin, VI3
Planeta Zemlja, jedina nastanjena planeta u poznatom delu univerzuma. Njene prirodne lepote od čuvenih Nijagarinih vodopada, prašuma Amazona, Himalaja što svojim vrhovima paraju nebo, večnog snega na Anktartiku, pa do čudesnih mesta beskrajne lepote što nam ih otkrivaju putopisi i reportaže ljudi, dovoljno hrabrih da krenu u nepoznato... To je svet u kojem živim.
Globalno zagrevanje kao posledica oštećenog ozonskog omotača, ratovi, zemljotresi i poplave, bolesti, glad... I to je, nažalost, svet u kojem živim.
Evropa, prostor koji oduševljava raznolikošću kultura, jezika i običaja, sa svojim lepotama od nordijskih fjordova, preko Alpa do plavetnila Jadrana, ali i Evropa u kojoj se javljaju veliki ekonomski, i svi drugi problemi kao u ostalom delu sveta... I to je svet u kojem živim.
Naposletku, tu je moja zemlja, za mene najlepša, sa svojom nepreglednom ravnicom, mirnim ravničarskim rekama, šumovitim planinama i izvorima bistre planinske vode, potocima i brzacima. Lepa je u proleće i leto obasjana suncem i obojena šarenilom. Lepa je u jesen, sva topla i zlatna, okićena zrelim plodovima. Lepa je i zimi kada se umiri pod snežno-belim pokrivačem.
I moja zemlja ima svoje probleme. Neke poput suše, poplave, ili zemljotresa donosi priroda, ali mnoge stvaraju ljudi. Pitam se zašto odrasli ne mogu da se dogovore. Zašto svakodnevno gledamo i slušamo beskrajne rasprave koje ne daju nikakve rezultate, a situacija je sve teža. Ne razumem još uvek sve to, ali, koliko god roditelji pokušavali da me zaštite od toga, svesna sam da se teško živi. Vidim to u maminom pogledu kada pokušava da mi objasni zašto ne mogu da dobijem nešto što jako želim. Vidim i u tatinim teškim koracima kada posle napornog dana dođe kući.
To je pravi svet u kojem živim. Pitam se šta nam donosi sutra? Ima li u njemu mesta za snove? Hoće li biti više razumevanja i želje da se osigura bolja i lepša budućnost? Toliko želim da verujem u to, jer za mene, za sve nas drugi svet ne postoji.
Marija Margareta Pancel, VIII1
No comments:
Post a Comment
Note: only a member of this blog may post a comment.